Oglasio se otac koji je u nesreći izgubio sinove Predraga i Lazara: “Ljubio sam ih i uvjeravao sebe da spavaju”
Kada sam vidio da sinova, koje sam očekivao ispred auto-servisa, nema duže od pola sata, odmah sam osjetio da se nešto strašno dogodilo. Ipak, nisam mogao ni naslutiti da ću nekoliko minuta kasnije pronaći svoju djecu – mrtvu.
Ovim potresnim riječima započeo je svoju tešku ispovijest Saša Usainović, otac tinejdžera Predraga (19) i Lazara (17), koji su 15. augusta u popodnevnim satima poginuli u stravičnoj saobraćajnoj nesreći na putu Ugrinovci – Batajnica kod Zemuna, kada su se svojom “opel korsom” zakucali u kamion na oštroj krivini.
Braća su poginula na licu mjesta od siline udarca, a bol koja je ostala iza njih neizmjerna je. Neutješni otac kaže da se porodica svakodnevno budi sa prazninom koju ništa ne može ispuniti.
— Svaki dan se budimo sa čežnjom što naši anđeli Peki i Laki nisu sa nama. Nedostaju i nama i djeci, jako mnogo. Znamo da su na najboljem mogućem mjestu, ali jednostavno nam nedostaju — govori Saša kroz suze.
— Nedostaje nam njihov smijeh, Lazarova spontanost, Peđin humor, njegove šale… Bio je taj koji je uvijek želio da nas okupi, da budemo zajedno, da budemo sretni.
Kako je došlo do tragedije?
Porodica je, priča Saša, razmišljala da proda njegov automobil zbog finansijskih razloga, ali ih je sin Predrag nagovorio da to ne učine jer “neće naći bolji auto za te pare”. Ipak, na tehničkom pregledu pukla je sijalica za rikverc i automobil je oboren.
— Pozvao sam Peđu i rekao mu da mi donese sijalicu iz njegovog auta, ali da ne žuri. On je u tom trenutku sređivao ozvučenje u ‘korsi’, vjerovatno je odmah sjeo u auto. Lazar nije htio da ide, ali ga je Peđa ubijedio. Vozio je svaki dan, poznavao je put i krivinu… Samo Bog zna šta se desilo da izgubi kontrolu — priča otac.
Nakon što se sinovi nisu pojavljivali, Saša je krenuo prema kući, ali ih je ubrzo stigla najgora moguća slutnja.
— Vozač autobusa me je pokupio i povezao. Odjednom smo naišli na kolonu. Prišao sam i vidio moju djecu… Bili su mrtvi. Nije mi policija branila. Ljubio sam ih i govorio sebi da spavaju, da je nemoguće — govori slomljenim glasom.
— Moja žena je došla i pala u nesvijest. Te slike… iz auta, iz mrtvačnice, sa groblja… smjenjuju se sa najljepšim uspomenama.
Poruka svim vozačima: Ne žurite nigdje
Saša je, uprkos nezamislivom bolu, poslao snažnu poruku vozačima:
— Molim Boga da moja priča probudi savjest kod vozača. Brza ili nepažljiva vožnja nije samo njihov rizik, nego i rizik za cijelu porodicu. Bolje je stići kasnije nego ne stići nikako.
Komšije — snaga u najtežim trenucima
Porodica Usainović se prije dvije godine doselila iz Dubova kod Žitorađe u Ugrinovce i tek sada shvata koliko su, kako kaže, okruženi divnim ljudima.
— Komšije nam svaki dan pružaju podršku. Plaču s nama, donose pomoć, u svakom trenutku su tu. Skupljali su novac da nam olakšaju dane, jer sad samo ja radim. I naši stari komšije iz Dubova organizovali su autobus da dođu na sahranu. To nikada nećemo zaboraviti.
“Bog ih je možda sačuvao od nečeg još goreg”
Saša s ponosom govori o svojoj djeci, ističući da su bili pobožni i dobri mladići.
— Peđa i Laki su bili naše prvo dvoje djece, naš ponos. Peđa je bio odličan učenik, pomagao je u kući, bio je oslonac. Niko ne krivi Boga za ovo što se desilo. Vjerujemo da ih je možda sačuvao od nečeg težeg što bi moglo doći.
U domu Usainovića danas je tišina — ona koja ostaje kada se ugase dva mlada života. A roditelji, braća i sestre ostaju da se bore s tugom, ali i da čuvaju uspomene na svoje anđele.